Jesmo li zaboravili putovati vlakom?
Postoje putovanja na kojima nije važno koliko ćete brzo stići. Važno je što ćete putem vidjeti. Takva su putovanja vlakom, a Željeznice Federacije BiH još uvijek nude priliku da se Bosna i Hercegovina gleda iz jednog drugog, sporijeg i pomalo zaboravljenog kuta.
Iz Sarajeva se danas može vlakom prema Mostaru i Čapljini, prugom koja se spušta kroz dolinu Neretve, prolazi kraj Konjica, Jablanice i Drežnice te otvara prizore zbog kojih bi čovjek lako mogao zaboraviti na sat i telefon. Prema važećem redu vožnje postoje i veze prema Maglaju, dok su lokalni vlakovi dio svakodnevice na pojedinim dionicama.
A tijekom ljeta vlak je neko vrijeme povezivao Sarajevo i s Pločama. Sezonska linija kroz Hercegovinu, sve do mora, bila je podsjetnik da se na Jadran ne mora uvijek krenuti automobilom, u koloni, s jednom rukom na volanu i pogledom na kazaljku goriva.
Danas živimo brzo. Putujemo sve više, ali kao da sve manje gledamo kroz prozor. Automobil nas odveze pred vrata, autocesta skrati put, navigacija pronađe najbržu rutu. Sve je praktičnije, sve je brže, a negdje putem izgubila se ona stara čar putovanja.
Željeznice su u toj novoj svakodnevici gotovo zaboravljene. Ne zato što nemaju što ponuditi, nego zato što smo se navikli da svako putovanje mora biti učinkovito. Vlak, međutim, traži da sjednemo, zastanemo i pustimo krajolik da prolazi pokraj nas.
A bosanskohercegovački krajolik za takvo je putovanje gotovo stvoren. Od Sarajeva prema Hercegovini planine se otvaraju, Neretva pojavljuje i nestaje, tuneli prekidaju pogled, a stanice ostaju kao mali podsjetnici na neka druga vremena.
Možda je upravo zato vlak više od prijevoza. On je mali bijeg od svijeta koji stalno nekamo žuri. I možda bismo ga, prije nego što ga potpuno zaboravimo, trebali ponovno otkriti.
Izvor: BHRT
About The Author
