Homage Edinu Derviševiću: Večer posvećena velikanu tuzlanske likovne umjetnosti

U utorak 7. jula u 20:00 sati bit će predstavljena postavka radova Edina Derviševića u Cafe galeria Mi Ritmo (kod bivšeg restorana Kazanmahala).

Edo je rođen 30.01.1961. u Tuzli. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1983, član ULUBIH-a od 1987. Kao samostalni umjetnik radi od 1990.

Imao je 30 samostalnih i više od 170 kolektivnih izložbi kod nas i u inostranstvu.

“Akademski slikar, slobodni umjetnik Edin Dervišević je rođen u Tuzli gdje je i okončao svoj bogat kreativni život, a u Sarajevu je završio Likovnu akademiju i bio član Društva slikara. Oba grada je jednako puno volio i u oba je stvarao i izlagao, a njegove slike su bile na izložbama i u mnogim gradovima Evrope. Kao jedan od rijetkih koji ne simulira stvaratelja i uživatelja umjetnosti nije podlegao svjetskoj krizi duhovnosti koja se ogleda u ekspanziji surogata postmodernosti, a svoj slikarski jezik je usavršio kroz kreativan postupak hotimična zanemarivanja dekorativnih detalja naslijeđenih duhovnih obrazaca koji skrivaju temeljne i nevidljive spoznaje ogrezle u uznačen um. Kao djelotvoran istumačivač tipizirane estetike i sterilnih pojmova, rekonstruira, redefinira i kultivira nekazivo, nepojamno i nepojavno. Pretapanjem prosta prizora u nov prizor otjelotvorio je duhovnost i suštinu pojavnosti vidljivog obznanio slikama da za nas osjećaju, artikulirajući antropomorfne odlike prizora koji se vidi u nama. Derviševićeva umjetnost je oneobičavanje dokone asocijacije i uprostodušena arhetipa. Raspečaćene misli je preoblikovao i postvario slikom, kao dimenzijom neodmjerena mikrosvemira prikazana u osamostaljenoj i punijoj spoznaji koji postaje kućište individualnosti – tumač i ekspresivan izraz koji je u stanju da svrgne krunisani racionalistički pogled na realnost kao puku ili lošu reprodukciju pamtivjeka kome je prošao rok trajanja. Svjestan da je percepcija oboljela od ritualna koncepta viđenja stvarnosti, Edin preobražava privid apsolutnosti projektirajući u naš pogled autentično svejedinstvo upravo naša čuvstvena i misaona svijeta. Njegove slike se opiru grotesknu odrazu prizora jer ne pripadaju simboličkom i ujezičenom poretku razumijevanja zgotovljenih emocija, ali, paradoksalno, omogućuju proširenje očevida u bezimene doživljaje zajedništva osjeta.

Dakle, Derviševićeva likovna poetika iza pojavnog, mimo utabana druma, ne iscrpljuje se u dokumentarom prikazu prizora jer on nosi individualne elemente i transcedencije svakog od nas. Umjetnošću definirana čuvstva su dobila konture, boju, eruptivan izraz, zaseban iskaz, ekspresivnost i okvir. Takav integritet osjetilnog, misaonog, vizuelnog, vizibilnog i likovnog jesu život slike koji je indikator i artifakt primarne ljudskosti u ulju, kamenu, drvetu, u cijelosti i u zrenju nekušane vječnosti. Edinove slike nisu ni apstrakcija, ni simbolika, ni stilizacija asocijacija viđenog. Uglavnom jesu neprepoznatljivi ili teško prepoznatljivi koloritni oblici, čiji cilj nije naskroz prikazivanje magije zbilje, već iritiranje iskonskog u nama da bi uparili čudesa osjećaja i realnost časa. Za oplodnju podsvjesnog umjetnik nije uradio potpunu refleksiju opažajnog, ali je proizašlu kreaciju pogrešno tumačiti kao prepoznatljiv afekt ili duhovni haos proizašao iz nihilizma ili prolaznosti. Radosti i ništavnosti naše kratkotrajnosti tvore teško izrecive i mišljive časovite emocije. Njih slika Dervišević, upravo da bi zorno i nametljivo dokazale kako mogu biti rekonstruirani doživljeni merak, prije nego ogledalo.

Svi Edinovi stvaralački ciklusi, Tempus monumentus, Štitovi, Ribe bez mora, Sunčani satovi, jesu realnost estetske emocije pune dogleda i nedogleda. Sve njegove slike u ulju, akriliku, drvetu, kamenu… kazuju da je život krivotvorina umjetnosti. Edin je našao izraz svom neovdašnjem srcu u dekonstrukciji epitafa matricâ duhovnosti. Doslućivanje zaumna univerzuma čedne ljepote se ne dosaopćava prozaičnim izrazima iz pojmovnika spoznaja. Edin ne dorađuje prirodnu ljepotu strukture kamena zarad materijalizacije izraza divljenja uprostodušenu Nebu, već poetično kazuje nebesko doživljavanje života, čak i kroz fosiliziranu prošlost. Edinov kameni sat je kao korektiv kamenu spoticanja od mumificiranih pojmova i kamuflaže u imenovanju. Njime očitava živahnost okamenjenih čuvstava, obogotvoruje preminulo vrijeme u kojem odjekuje zbilja retorične tišine u kojoj se rađamo i umiremo sami u ritmu roka trajanja kvarljiva beskraja. Njegove ribe bez mora smo mi bez prošlosti i naša budućnost bez nas. Njegov kameni sat je opredmećena spoznaja, produhovljena poliperspektiva na opsjene, zametak rake i etikete obezglavljene nutrine. Njegova umjetnost u vidu pikturalne skulpture je štit pred infekcijom kolektivna sljepila. Čovjek je skamenjen tužbalicama uma sa dušom zanemoćalom u skeletima slova, i tek kroz veo od pokrova sluti ili priželjkuje opojne groteskne vrtove. Po šavovima naše skamenjenosti umjetnik Edin prebire, odstranjuje crnu stud i bez svodnika fetiša kulture i ceremonije vjere dva stoljeća stare, krilati dušu bez misaona kazala i narkoze otješnjale kože u težnji da sobom pomogne uvišestručavanje svemira u nama. Edin nam nudi demaskiranje mitologije kroz preobražaj opažaja mimo kontinuiteta mitskih, arhetipskih, simboličnih, vjerskih i vremenskih obrazaca. Pojavna realnost Derviševiću služi kao tema za devastiranje kompozicije blindirane logike pa pasionirano stvara stvarnost doživljenog zarad drugačijeg viđenja zanijemjelih simbola. Edinova kreacija daje oblik glasu, uzemljenje muzici, boju vjetru, život kamenu mimo kaveza od neartikulisana jezika. – Groteska je težiti jednostavnosti u kojoj je sve već viđeno dok u terpentinu rastače frazeologiju što tavori u jeziku i opažaju. Njegove boje se pretiču i miješaju kao i misli u začinjanju nadsmisla, bez repriziranja i kanona oslovljavanja, a njegove slike su ona poezija za koju je Pjesnik rekao da su nacrti za postojanje. Edin Dervišević je slikao kao poeta, pravio turšiju k’o umjetnik, bio i pio k’o bohème, hēdonē esteta nasukan na Lunu. Njegova boja liječi rak meraka, krvari od krhotina slova, teče u oblik obnaženih opsjena, draži, sluhotvorina, zoruje na rajskom rtu bez svetilišta mrtvom pojmu, putokaza i svjetionika. To je rodno mjesto nove zbilje i čiste radosti, daleko od dokonih ikona osrednjosti dok bojom ćuti mutave riječi.”

Mirzet Ibrišimović