Ivona Grgić dobitnica međunarodne književne nagrade Zavičajne staze

Spisateljica Ivona Grgić, saradnica Hrvatskog glasnika, dobitnica međunarodne književne nagrade Zavičajne staze BIHOR, koja se dodjeljuje u Crnoj Gori.

Ova nagrada promovira autore koji svojim suvremenim rukopisom mogu ući u krug spisateljskih sljedbenika Ćamila Sijarića, Mihaila Lalića, Ismeta Rebronje i mnogih drugih književnih velikana ovih prostora.

Književna nagrada Zavičajne staze – Bihor 2025 – dodjeljuje se za neobjavljenu priču inspiriranu Bihorom, ali i zavičajem uopće, migracijama i traganjima kroz sopstvenu kulturu.

Budite među prvima koji će pročitati nagrađenu priču naše Ivone Grgić.

Ivona Grgić dobitnica međunarodne književne nagrade Zavičajne staze BIHOR, koja se dodjeljuje u Crnoj Gori.

Književna nagrada Zavičajne staze – Bihor 2025 – dodjeljuje se za neobjavljenu priču inspiriranu Bihorom, ali i zavičajem uopće, migracijama i traganjima kroz sopstvenu kulturu, piše Hrvatski glasnik.

Budite među prvima koji će pročitati nagrađenu priču Ivone Grgić:

RANE

Osjećala je kako joj kaiš crne torbe reže rame, iako je unutra bilo samo osnovno. Ceger visi na poglaktici desne ruke i u njemu su dvije prazne, plastične zdjele šiba mršave butine. Srušiću se, jadna mi mati, pa ukvarit’ dijetu i ono malo radosti k’o da nije dovoljno što sam ga rodila u četerest i trećoj godini i svi ga na otijem školama pitali jesam li mu nena. – pomislila je dok korača do autobuskog stajališta male kasabe odakle saobraća tri puta dnevno autobus za selo. Mogla je dakako naći nekog s kolima il’ reći sinu da je odveze, ali naviknuta da nikad rukave ne povlači radi sebe spakovala je domaće proizvode i na pijacu na uranak kako bi zaradila ono što će taj dan potrošiti na sebe. Jaja su otišla odmah, pet sireva nakon desetak minuta, a kajmaku je trebalo nekih pola sata taman dok sunce nije pokazalo avgustovske, nemilosrdne zube. Sa pijace zaputila se u frizerski salon, prvi, drugi, treći, ali svugdje je odgovor bio isti – ništa bez termina. U svakom se potrudila da objasni kako joj se sin prekosutra ženi, kako joj kosa uprkos godinama brzo raste i da nikako nije mogla prije doći, jer bi samo sedmica dana razmaka između frizure i veselja nagradila željeno, ali bez ikakve naznake da bi neka od prisutnih mladih ženica koje imaju unaprijed ugovorene termine ustupile svoj onako iz ljudskosti i saosjećanja, pobogu radost je u pitanju, šta bi tek da je kakva žalost… Nijedna od njih je nije ni otpozdravila, a kamoli pogledala. U ovo sa terminima nije bila upućena kao ni u mnoge stvari koje su se dešavale u kasabi. Ono što je ona znala o čaršiji ticalo se samo povoda zbog kojeg odlazi svakog četvrtka, pa je tučija jaja nosila samo po narudžbi kao i kravlje maslo i rijezge oraha. Ostale čaršijske stvari bile su joj nepoznate, a dok je prije posjećivala frizrerske salone kojih je, kako vidi, iz godine u godinu sve više i više, stvari su bile drugačije. Dođeš i čekaš svoj red na ‘ladnu trajnu i oplavljivanje sijede kose nekom tekućinom ehotonom. Tokom čekanja nekako među ženama nikne i kutija keksa, pa serbesli promuhabete koju i pored frizure iz salona izneseš uvjerenje da je mnogima teže neg’ tebi, pa se kući zaputiš lakše glave i izvana i iznutra. Doduše, osam godina nije olakšavala glavu na ovaj način samo zato što su u selu imali ličnu na kursu priučenu frizerku – Fikretovu malu koja se učila na njima nakon završenog šestomjesečnog ‘odanja i svaka je glava u selu svoj dinar gledala da ostavi pod svojim parčem neba ne bi li se Fikretovoj osladilo da ostane na rodnom ognju i tu skući kuću s nekim od momaka iz sela, ali ne dade šejtan, pa umače za nekog deliju još na početku ljeta i to u švapsku zemlju u kojoj meću neke dvije tačke na određena slova i drže kujiće u kući čim materi otpanu od sise. I njen je sin umakao za boljim, a i dvije kćeri koje su se neđi tam u svijetu zanenile. Ušla je u poluprazan autobus razočarana što joj nijedna od onih mladica nije ustupila komad sebi unaprijed naručenog vremena, a bile su lijepe i nije im potrebna nikakva frizura. Nek stave kak’u finu šnalu i malo narumene usne i tamam im, a vidi mi mene… – pomisli – Zar makar otaj jedan dan ne zaslužujem bit’ lijepa? Mjesec se dana nije čestito naspavala obigravajući oko stoke koja u kuću namakne još jednu penziju, a ni spremit’ svatove nije mala stvar iako su komšije pritekle u pomoć. Svaka je travka u avliji morala biti na svom mjestu. Obraz se lako uprlja. Izašla je iz autobusa svarena i skaljena zaputivši se kući do koje se moralo pješačiti tri kilometra.

– Grome moj – povika njen muž čim je ugleda – šta ti jadna bi? Ja te posl’o na frizuru, a ti kodab si došla iz zijana…

Grohotan smijeh komšija na ovu opasku prisjede joj, a ni obuću izula nije.

– Sve se izokrenilo i sad svuđe trebaju njaki termini k’o da smo u Švabe.

– Zar nisi napravila termin? – začuđeno će sin mladoženja oštrim tonom kao da je to nešto što je oduvijek tako – I što me nisi probudila da te odvezem?

Šta god učiniš nekom’ ne valjaš i to ti je najkraći i naiskreniji opis ženskog života ovdje. Nije rodila muško i zbog toga nije valjala. Kad je ostala noseća u četrdeset trećoj godini života vikali su joj da postoje neke trave kojima se dijete jami ako ih ispijaš tri puta dnevno na gladno, jer ne valja da se mati i ‘ći ublizu obebe. Zamisli ti samo da neko sa svojim dajdžom u isti razred ide, ha? Nije ih poslušala, jer kud ćeš i na kog, a kamol’ na svog i još gore ko je ona Hanumica Akimova da čeprka po božijoj volji u svojoj utrobi tam’ nekim travama? I evo sad tom istom sinu ne valja, a zna kaki je muhnat bio cijelog života kad mu se na uranak šta izvoljeva.

– Prija te zvala, nazovi je, reče da je hitno.

Samo mi oto i treba, baš je malo ona jedna guja da me ujede danas, pa treba još njiha upustit’ ne bi l’ mene u bijelo obukli ako ne danas onda sjutra ‘mjesto mladenku. Prija je rekla da je još ne zovu prijo dok matičar ne obavi svoje i sumnjala je Hanumica da se ona nešto zna, ‘ćeri materama još i ispovijedaju stvari, a ovaj njen vazda na mater i oca gleda malo k’o na starce kojima je vrijeme za u mezar, malo k’o na dvoje djece koja nisu dorasla ikakvim saznanjima za odrasle. Et, ne znam u kući šta mi je a da znam šta se u kasabi dešaje. Šta ako smo sve ovo džabe spremali, eno pazarene ovce za pečenje uredno bleje? I sve smo zgotovili, sve. Ušla je u kuću brišući znoj. Šta li će izić’ iz telefonske slušalice i kud posluša da se ota sprava unese u ovu kuću? Troje je telad išćerala iz košare da se podmire troškovi doćerivanja tananih kablova za priključak, a za ote se pare moglo nešto pametnije, pa ja, ko nju šta pita. Doduše pitaju je đi su čorape, šta si pravila danas, što nisi turila još makar zehru cukera u sutlijaš i to bi bilo to. Uzela je svesku i okrenula broj. Ako me srce sad ne izda živiću sto godina. Duboko je uzdahnula i baš u trenutku ispuštanja ogromne količine izdisajnog zraka javi se prija koja još nije prija.

– Šta ti je? – zabrinuto upita glas s onu stranu žice prije pozdrava.

– Nijedan me frizer ne šćede uzet’ danas, kako ću ‘vaka prid svatove? Njaki termini se traže, okle sam ja oto mogla znat’? Unijeli otu Evropu u sve.

– Riješeno! – reče prija – Za sat ti dolazi moja frizerka, dovuće je već neko samo ti odmah idi i operi kosu. Ona mene godinama frizira, znaš li ti da ja svog šampona nemam, sve ona ponese.

Spasonosno je uzdahnula. Prija je mlada, ima samo četrdeset pet i zamisli ti nema žena ni svoj šampon. Ko bi rek’o da u selu udaljenom samo dvadeset i dva kilometra bliže kasabi, mjerili su, ima žena kojima stalno neko drugi za pare pere glavu. I okle im pare za otoga?

I zaista ubrzo se obre ženska pojava u njihovom skromnom domu. Nazdravi sa muškarcima koji je uvedoše u kuću do maloprije ožalošćene, a sad oradošćene buduće svekrve.

– Hajte, momci, hajte, imamo mi posla! – uputi ih Hanumica da idu napolje.

Ostade samo budući svekar koji je odmjeravao frizerku dok je pokušavala upristojiti glavu njegove žene vadeći iz ogromnog ruksaka frizerske alatke. Svekar nije zatvarao usta i od čovjeka koji samo još oči ne maže onim mazama za zglobove što mirišu na kaladont pretvori se verbalno u skoro pa omladinca koji od starosti ima samo penziju i datum rođenja u rodnom listu. Hanumici je sve ovo bilo pomalo i smiješno i iskoristiće svaku riječ protiv njega samo kad matičar obavi svoje. Šarada vitalnosti će raskrčivati avliju samo bože zdravlja i nek samo stisne da rekne mene boli. Nije se osjećala nimalo ugroženom, iako joj ženska sujeta pomalo vrijucka, jer pobogu ko će njega penzinisanog rudara koji ne bi im’o gaća na gu’ici da nije nje ‘nako radišne, pa taj penziju skoro čitavu dadne za maze i tablete na kojima ne piše ni za šta su tačno ni ko za njima ima potrebu. Nakon što je skinula metalne viklere reče Hanumici da ide oprati kosu, ali njenim šamponom, jer ima nešto jako ljekovito u sebi. Frizerka je taj šampon pazarila na kanister, pa je mušterijama sipala pomalo na poklon ne bi li ih zadržala. I Hanumici je nasula kada je ona izjavila da lijepo miri. Svekrovo su hvaljenje prekidali muškarci koračajući do friždera po šta hladno pokušavajući da makar koju prevrnu s jezika sa pridošlicom žaleći se na nesnošljive vrućine.

– Kol’ko sam ti dužna, dijete? – upita radosna Hanumica prije nego joj je stavila ehoton i počela sušiti kosu.

– Petn’est maraka, ako može?

– Džaba! Počastiću ja tebe…

– Samo još nešto – uzvrati frizerka i umiješa nešto bjeličasto u malu zdjelicu, pa se približi svekru sa makazama i malo mu podašiša obrve i poravna brkove.

Gledao je u njen diskretni deklote niz koji se slijevala pokoja kapljica znoja odbjegla sa glave od tamo iza ušiju. Grudi su joj kao dva brda između kojih je nekad dok se nije oženio čuvao goveda uz potočić tanak k’o malo bolji konac što siđe negdje s Majevice iz ko zna koje državne šume. Došlo mu je da zagnjuri glavu u taj znoj isto onako kako je davno lice kvasio saginjući se na sve četiri ne bi li svježina duže ostala na obrazima. Ovdje su ljeta nemilosrdna, a zime im uzvraćaju. Ono malo proljeća i jeseni Majevica nije naročito trpila, pa je okretala po svom planinskom ćejfu i nikad ne znaš kad će prvi mraz. Frizerka četkicom prelazila po obrvama i brkovima. Nije ni pitao šta je. Zna da joj se dopao i da je morala makar ovako suptilno prinijeti poprsje njegovom licu.

– Operite brkove i obrve nakon dvadeset minuta i izgledaćete deset mlađe, jer već izgledate vitalnije od svoje generacije. Sad idemo srediti gospođu, pa točkove pod noge. Imam još posla, neću do ponoći završiti, ovo sam samo uradila što ste vi u pitanju.

Kosa se brzo osuši i zadovoljstvo nastani Hanumicino lice dok se gledala u ogledalu. Reće svi sutra jesu mladenci lijepi, a reće i za mene da se dobro držim i da još nisam za bacit’. Jesam lijepa… Frizerka se zaputi kraj grupe muškaraca koji je pogledom ispratiše. On se nakon dvadesete minute zaputi do kupatila i opra obrve i brkove. Izgledam k’o strašilo nasađeno u po žita u Musinu dolu. Zgrozio se. Uzeo je brijač i počeo brijati brkove. Tek tad nastupi šok. Na mjestu gdje su bili brkovi koža tamno crvena. Obrve nije smio ni pipnuti. Iskočio je među narod poput zeca i odmah uhvati Almasu za mišicu.

– Idi mi dadni makar kap zelenke da izbrišem ovaj rug!

Prisutni su se smijali nakaznoj pojavi, a Hanumica ustanovi da može joj muž i potrčati kad je njegova glava u pitanju. Pitanje je sad – koga je lagao, frizerku da je vitalan ili nju da je u procesu raspadanja. Koliko je treptaj oka Almasa mu tutnu u ruku zelenu flašu crvena čepa i smrdljive sadržine. To je sredstvo za čišćenje dolazilo iz inostranstva i kružilo je po selu po principu daj da ti malo naspem nek se nađe. Plikovi su odmah počeli da iskaču između gornje usne i nosa, a nimalo boje nije spalo. Po plikovima su gostovale crne tačkice – farba koja se zavukla u kanale iz kojih izlaze dlake. Stavili su mu kiselog mlijeka ne bi li otok spao.

– Ima li dana kad vi nećete napraviti neki cirkus? – derao se sin dok su prisutni pokušavali suzbiti salve smijeha od kojih su im grudni koševi podrhtavali sami od sebe.

Hanumici zasmeta množina kojom se obraćao. Šta je ona sinja kukavica kriva? Samo je htjela biti lijepa sinu i svatovima da ga ne obruka. Sjeti se kako se i ona djeci obraćala u množini kad on sin napravi zijana, što je smetalo kćerima, a kada one budu krivci sina nije uzimala u množinu nego se isključivo osipala riječima na težinu roditeljstva ženskoj djeci. I evo sad, tu pred svjetinom, njen sin to radi njoj ni krivoj ni dužnoj.

– Nek ide hećimu! – uzviknu neko iz mase.

Od hećima se nije dalo pobjeći u ovoj situaciji, jer su bolni plikovi polako prelazili rub usana, ali sačekaće veče, u hitnoj se ne čeka puno, još ako bude sreće da radi doktorica koja zna radit’…

Doktorica se spremala za posao. Plakalo joj se na samu pomisao da će još jednu noć provesti u domu zdravlja male kasabe u koju se udala bježeći baš iz velikog grada na Dunavu gdje su se ljudi počeli polako, ali sigurno otuđivati. Obradovala se čistom majevičkom zraku, jesenima koje nekako tu prvo dođu, pa zasijedaju kud dalje, vodi koju rukom grabiš iz potoka i piješ i liječenju radišnih ljudi koje zatrpa sva ovozemaljska težina, jer su eto rođeni baš gdje se od zemlje živjelo bez neke naročite mogućnosti da promijeniš ono što te zapalo osim ako te neko ne odvede na gast rad Švabi ili ako nemaš nekoga svog ko se iz vojske oženio u grad gdje je služio, pa tamo i ostao kao što je to bio slučaj sa njenim mužem čiji se stric malo ud’o u grad, pa ga privolio na školovanje da ne živi vas život k’o vo pod teretom. Bio je sretan kada su unajmili stančić rahmetli Munje dok ne uzmu svoj jednog dana. Ubrzo se razočarala u sve osim prirode.

Svako se ovdje ponašao kao da je svijet zlatna ribica sastavljena iz pregršt dijelova, dijelova koji trebaju ispunjavati želje kao da je vraćanje dugova u pitanju. Kolege su namjerno pacijenta upućivali na hitnu i to u što kasnijim satima da bi se izbjeglo pravljenje termina i rad za koji su plaćeni ubjeđujući mještane da im žele da što prije završe s mukama. Imala je osjećaj da tamo negdje vijeća jedna mala skupina koja se dogovori kakvu će glupost da naprave taj dan kako bi joj malo začinili smjenu da ona, gradska gospoja, ne bi tek tako jednostavno prošla u životu liječeći samo one kojima je zaista potrebna. Nerijetko se dešavalo da joj neko od posjetilaca hitne donese domaćih proizvoda koje je izričito odbijala izazivajući kontra efekat:”Doktorka, da vam to nije ko kaz’o da sam prljava? Da nije ko šta nalag’o na mene? Djece mi, u mene je sve čisto. Auu, možda ‘oćeš samo dojče marke? Otoga nemam.” Ako uzmeš da ih ne uvrijediš potvrđuješ da si na prodaju, ako odbiješ pukne priča da hoćeš samo šta njemačko uz obavezno trljanje palca od kažiprst. Nakon jedne takve priče donijela joj pacijentica koju je iz vedra neba zaboljela glava njemačku, mliječnu čokoladu.

– Ovo dajte svojoj djeci. – pokušavala je da odbije.

– Bježi ba, doktorka, šejtani te ninali, nisam luda da dobiju šećernu bolest.

Svaku je veče u hodniku hitne pomoći doma zdravlja barem jedan pijanac izvodio pjesmu garom garo ne gari me bona, ja sam garo oženjena lola. Izlazila je i gromkim glasom naređivala da prekinu na šta bi pijanac po običaju govorio prisutnima da mu baš jedna takva čvrsta, ženska ruka treba kako bi ga otrgunula od flaše. Šta li će me večeras zadesiti? – pitala se računajući na to da će je neko od stana do posla dočekati i reći:”Niklo mi nešto na plećki, de zavuci ruku pod majicu i reci čim da mažem, počelo je žuljat’.’ Prvih je nekoliko sati na poslu bilo mirno, a onda su svi oni koji su nakastili doći ulazili skupa gurajući se kao da ulaze u rudarski autobus. Svi se prisutni složiše da puste Hanumicinog muža s kojim je došao Began – inače jedini trijezan sa vozačkom dozvolom, a trijezan je samo zato što je taj nesretni dan radio drugu smjenu i ščambaše ga čim stiže i uvališe mu ovog nesretnika i ključeve. Began je prisutnima pričao kako će se nesretnikov sin ženiti prekosutra, a prija dobra, mlada i umjesto da omasti brk ljubeći žene iz snahine familije kad matičar odamina, on kukan naš’o farbat brke i metat’ na njiha zelenku ne bi l’ spala farba. Orila se puna čekaonica tražeći još što je Beganu obezbijedilo da bude u centru pažnje koja mu je prijala. Ubrzo je uletio neki omanji čovo i bez kucanja otvorio vrata ordinacije, pa otisnuo lubenicu unutra uz riječi:“Doktorka, ovo je za ono što si mi pomogla.“ Ofarbani je nesretnik dobio neku mast i uputu da nipošto na izranjavano mjesto ne smije lijepiti selotejp traku boje kože ili kakve flastere. Priča nije stigla odmah do u mladino selo, pa se svi iz prijateljske familije na dan svadbe počeše gurkati i govoriti:“Izgleda slabo, jedva na nogama staji, samo da ne preseli i djeci pokvari ‘vako veselje, sve je ovo plaćeno i preplaćeno. Mi pripremili kuverte i pouzimali poklone, red je da se makar najedemo k’o ljudi, samo et’ da nam ne povari, šta ako šuga priđe i na nas…“

Hanumici na um pade da usljed ove gungule nije saznala što ju je prija hitno trebala, ali se nije mnogo zamarala tim, vjenčani su, a i mučilo ju je nešto gore – onaj moj zafarbani uspuhanac otiš’o ‘nako bunjeglav doktorki bez kese i parice, jadna nam mati, sad nas je uzela na zub, ne smiješ se više ni razbolit’…